Statistika dostupa do stranice.
Na površini od 96 km2, uz istočnu obalu Jadranskog mora pa do najviših vrhunaca Velebita, Vaganskog vrha (1757 m) i Svetog brda (1753 m), obilje je mnogobrojnih prirodnih osobitosti i fenomena, radi kojih je čitavo područje proglašeno nacionalnim parkom 1949. godine. S pravom, jer ovo je prostor jedinstvenog i neobicnog dodira mora i planine, bogat šumama bukve i crnog bora, dubokim kanjonima okomito urezanim u glavni greben Velebita, krškim oblicima, jedinstvenim krškim reljefom s brojnim špiljama i jamama.
Ulazni, kanjonski dijelovi Male i Velike Paklenice, jedan su od temeljnih fenomena zbog svojih geoloških, hidroloških, krških, florističkih i faunističkih osobitosti.
Potoci Velika i Mala Paklenica daju veliku vrijednost čitavom području, te ga značajnije obogaćuju, a u proljeće i jesen svojom bujičnom snagom i otapanjem vapnenca produbljuju kanjon.
Oba kanjona, Velika s 14 i Mala Paklenica s 12 km, duboko su urezani u masiv južnog Velebita.
Geološke osobitosti Nacionalnog parka vidljive su po ljutom kršu u području Bojinca, Vidakovog kuka i na platou između oba kanjona. Ovdje je obilje mnogobrojnih oblika krškog reljefa, kao što su škrape, žlibe, kamenice, rupe, pukotine i špilje koje nastaju intenzivnim djelovanjem vode, ali i velikim temperaturnim razlikama tijekom pojedinih godišnjih doba.
Kamenice sa škrapama i žlibama osobito lijepo su razvijene u podrucju Bojinca, gdje su krški oblici nastali utjecajem glacijacije, što je vidljivo u obliku mnogobrojnih morenskih nanosa.Na području parka zabilježeno je 70-ak špiljskih objekata, među kojima su najljepše špilja Manita peć i jama Vodarica. Za turistički posjet otvorena je samo špilja Manita peć.
Vodonepropusni sedimenti su smješteni ispod dobropropusnih i jako okršenih naslaga karbonatnih stijena, u proširenom dijelu Velike Paklenice, Brezimenjace i u izvorišnim dijelovima Male Paklenice te povremenog toka Orljace.
Zbog toga u Nacionalnom parku Paklenica postoji nekoliko stalnih ili povremenih tokova i mnogo stalnih izvora. Stalni izvori pitke vode, koja se odlikuje izvrsnom kvalitetom su Stražbenica, Kontinovo vrilo, Crno vrilo, Velika Močila i Pećica.
 |
Najjači izvor Velike Paklenice je vrelo Ivine vodice, na nadmorskoj visini od oko 1200 m, zatim Kontinovo vrilo na 870 m, Crno vrilo na 780 m i Jukića vrilo na 600 m. Iznad Ramića je izvor Vratrovac, a izvor povremenog vodotoka Brezimenjače je na otprilike 1000 m. Na istoj je visini izvorište Suhe drage. Potok Velika Paklenica obično ponire na podrucju ispod Anića luke. Cijelom svojom duljinom protječe do ušca u more tijekom kišnog razdoblja u proljeće, jesen i zimu. Vodotok Male Paklenice izvire iznad Vlaškogradske drage na oko 1000 m, manjeg je kapaciteta, a ovisi o godišnjem dobu i oborinama. Vodotok postupno ponire do sutoka Orljače, a u kanjonu je potok aktivan za kišnih jeseni, zime i ranog proljeća, kada mu se na koti od 484 m ulijeva bujični tok Orljače koja izvire ispod obronaka Svetog brda. Na području Velikih Močila nalazi se ogradeni izvor Staro vrilo s još nekoliko čijednica. Njih ima i na lokalitetu Mala Močila, ali u vlažnijim dijelovima godine. U vršnoj zoni Velebita stalne nakupine vode su u jezerima ispod Malovana i u Babinu jezeru ispod Babina vrha.
|
Biljni svijet
Na prostoru od morske obale pa do najviših vrhunaca Velebita raste oko 800 biljnih vrsta. Od toga je 40-ak endema, biljaka uske rasprostranje-nosti, vecinom ogranicene na Velebit ili Dinaride.
Jedina vrsta koja raste samo u kanjonima Velike i male Paklenice i nigdje drugdje na svijetu je pjeskarica ( Arenaria orbicularis ).
Najpoznatiji endem u kanjonima Velike i Male Paklenice je prozorski zvončić ( Campanula fenestrellata ). |
Na prostoru nacionalnog parka raste nekoliko vrsta zvončića, kao i ovaj piramidalni zvončić ( Campanula pyramidalis ).Na siparima kanjona cesta vrsta je valdstajnov zvončić ( Campanula waldsteiniana ). Od proljetnica medu prvima je mirisava ljubica ( Viola odorata ). Fenomen šuma je jedan od glavnih razloga zbog kojeg je prostor južnog Velebita proglašen nacionalnim parkom. Strme stijene unutrašnjosti parka obrasle su šumama crnog bora ( Pinus nigra ).Zbog specifične klime i stjenovite podloge, drveće je patuljastog rasta pa je zanimljiva i neobična izgleda, kao primjerak ove divlje kruške ( Pyrus sp. ).Rujevina ( Cotinus coggygria ) daje u proljeće krajoliku svojim cvijetom, a u jesen listovima prekrasnu crvenu boju.Šmrika ( Juniperus oxycedrus ) u pojedinim dijelovima parka tvori ciste sastojine.
|
